Poglavlje 1: Kronologija pretpotopnog svijeta
Prema tradicionalnoj biblijskoj kronologiji, od nastanka svijeta (stvaranja) do Velikog potopa prošlo je točno
1656 godina. Ovaj se izračun temelji na rodoslovljima prepisanima u Knjizi Postanka (5. poglavlje), gdje se
točno navodi koliko je godina imao svaki od praotaca kada mu se rodio nasljednik, sve do Noe i samog Potopa.
Ako zbrojimo godine starosti patrijarha u trenutku rođenja njihovih sinova, dobivamo sljedeći niz:

• Adam je imao 130 godina kada je dobio Šeta.
• Šet je imao 105 godina kada je dobio Enoša.
• Enoš je imao 90 godina kada je dobio Kenana.
• Kenan je imao 70 godina kada je dobio Mahalalela.
• Mahalalel je imao 65 godina kada je dobio Jereda.
• Jered je imao 162 godine kada je dobio Henoka.
• Henok je imao 65 godina kada je dobio Metušalaha.
• Metušalah je imao 187 godina kada je dobio Lameka.
• Lamek je imao 182 godine kada je dobio Nou.
• Noa je imao 600 godina kada je počeo Potop.
  Kada se svi ovi brojevi zbroje (130 + 105 + 90 + 70 + 65 + 162 + 65 + 187 + 182 + 600), rezultat je toćno 1656
  godina. Ova brojka vrijedi za Masoretski tekst. U Septuaginti (grčkom prijevodu) taj period iznosi oko 2262
  godine, dok u Samarijanskom Petoknjižju iznosi 1307 godina.
  
• Poglavlje 2: Božja upozorenja i ljudski odgovor
  U Knjizi proroka Amosa 3,7 stoji: 'Ništa ne čini Jahve Gospod a da osnove svoje ne otkrije slugama svojim
  prorocima'. Bog kroz povijest spasenja ne djeluje u tajnosti; On uvijek obavještava ljude o onome što namjerava
  učiniti, prvenstveno radi poziva na obračenje.
  Međutim, biblijski izvještaji pokazuju da ljudi, a posebno nevjernici, često ignoriraju Božja upozorenja ili im se
  izruguju:
• Preko proroka: Bog šalje odabrane pojedince (poput Noe ili Jone) da upozore svijet. Dok se Niniva
  pokajala, pretpotopni svijet je ignorirao opomene sve do dana Potopa.
• Opča objava: Prema Rimljanima 1,20, Bog progovara svakom čovjeku kroz stvoreni svijet i savjest, stoga
  nitko nema isprike da 'nije znao'.
• Izrugivanje kao proročanstvo: U 2. Petrovoj 3,3-6 prorečeno je da če se u posljednje dane pojaviti
  rugatelji koji svjesno ignoriraju povijest Božjih sudova (poput Potopa) jer im tako više odgovara zbog
  njihovih vlastitih požuda.
  
• Poglavlje 3: Sukob duha i prokletozemaljskog tijela
  Čovjekova sklonost tjelesnim vrijednostima umjesto duhovnim korijen vuče iz samih početaka ljudske
  povijesti. Nakon prvoga grijeha u Edenu, Bog izriče presudu Adamu: 'Zemlja neka je prokleta zbog tebe'
  (Postanak 3,17).
  Buduči da je ljudsko tijelo načinjeno od praha zemaljskog, ono je postalo neraskidivo vezano za tu prokletu
  zemlju. To stvara trajnu napetost u čovjeku:
• Tijelo teži prokletoj zemlji, teži preživljavanju, materijalnom i trenutačnom užitku.
• Duh čezne za Bogom koji mu je udahnuo život.
  Apostol Pavao u Galačanima 5,17 definira ovaj sukob: 'Tijelo žudi protiv Duha, a Duh protiv tijela.' Vlastitim
  snagama ljudske volje potpuno je nemoguče natjerati prokleto tijelo da sluša Duha. Spasenje i pobjeda nad
  tijelom stoga ne dolaze kroz ljudsku disciplinu, več kroz Božji zahvat i silu Svetoga Duha.
  
• Poglavlje 4: Kristova pobjeda nad smrču
  U starozavjetno doba, smrt je vladala nad svima. Čak su i pravednici odlazili u Šeol (carstvo mrtvih), dok su
  iznimke poput Henoka i Ilije (koji su uzneseni direktno Bogu) služili tek kao proročanski znakovi da smrt nema
  konačnu riječ.
  Dolaskom Isusa Krista, situacija se iz korijena mijenja. Krist je svojim iscjeljenjima pokazao moč nad
  prokletstvom zemlje, a svojom smrču i uskrsnučem potpuno je porazio smrt:
  'Ja sam uskrsnuče i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet če.' (Ivan 11,25)
  Krist je smrt obezvrijedio (2. Timoteju 1,10). Zbog Njegove pobjede, fizička smrt za vjernika više nije mračni
  ponor niti konačna kazna, nego privremeni san i izravan prijelaz u Božju prisutnost. Tijela koja je Isus iscijelio
  na zemlji morala su proči kroz fizičku smrt jer raspadljivo tijelo ne može baštiniti neraspadljivost, ali su primila
  jamstvo vječnog uskrsnuča u proslavljenom tijelu na kraju vremena.
  
• Poglavlje 5: Molitva s razumom i lekcija pravednog Joba
  Buduči da je Krist otvorio put k Ocu, On nam daje oprost kroz savršeni obrazac molitve Oče naš. Međutim,
  Isus izričito upozorava: 'Kad molite, ne blebečite kao pogani' (Matej 6,7). Izgovarati molitvu bez razumijevanja
  i bez namjere da oprostimo drugima znači navlačiti osudu na samoga sebe.
  Isus kroz prispodobu o upornoj udovici i nepravednom sucu (Luka 18,1-8) obečava da če Bog žurno obraniti
  one koji mole s razumom, iskrenošču i ustrajnošču. Cijeli život pravednog Joba savršen je primjer ovog
  zaključka:
  Jobovi prijatelji (Religijski
  formalizam)
  Pravedni Job (Molitva s razumom)
  Recitirali su naučene teološke fraze. Razgovarao je s Bogom iskreno, iz dubine svoje boli.
  Optuživali su Joba napamet, bez suosječanja. Imao je nepokolebljivu vjeru u svog živog Izbavitelja.
  Rezultat: Bog ih je prekorio zbog neiskrenosti. Rezultat: Bog je pogledao na njega i potpuno ga
  obnovio.
  Konačni teološki zaključak
  Bog ne traži religiozne automate koji nesvjesno ponavljaju riječi, več ljude koji mu u svakoj životnoj kušnji
  donose svoje iskreno srce i razum. Čovjek koji izabere hraniti svoj duh Božjom riječju i moliti s potpunim
  razumijevanjem Božje milosti, osigurava sebi zdravlje duše koje nadilazi svaku zemaljsku nevolju i vodi u
  vječni život.